Ideja o susretu Veličana u Kragujevcu, koja je rođena krajem aprila u knjižari Matice srpske, realizovana je u srcu Šumadije kroz promociju djela počivšeg poete Vojislava Brkovića. NVU Velička kapetanija organizovala je ovaj poetski skup po uzoru na podgorički, koji je bio posvećen Radenku Bjelanoviću, Veličaninu, koji stvara i živi u Kragujevcu. Velički književni stvaraoci iz Crne Gore bili su sada gosti Kragujevca, gdje je Bjelanović predsjednik udruženja tamošnjih gradskih pisaca. Kako je saopšteno iz Odbora za informacije kapetanije, susrete u srcu Šumadije podržao je kragujevački preduzetnik Miroslav Milanov Brković, porijeklom Veličanin, rođen u Metohiji, brat od strica Vojislava Brkovića, zapaženog poete. Susreti su organizovani pod nazivom „Vojislav Brković”.
Promociji u Kragujevcu prisustvovali su velički Podgoričani – književnik Todor Živaljević Velički, profesori Branko M. Paunović i Miomir Mijo Bošković, koji je ujedno i predsjednik NVU Velička kapetanija, njen izvršni direktor Marinko B. Paunović, te član upravnog odbora i filmski režiser Goran Bjelanović iz Bijelog Polja. U Kragujevcu su im se pridružili prof. dr Jovan N. Striković iz Beograda i Veličanin Dragoljub Dašo Paunović iz Užica. Brkovićeve stihove govorili su dramski umjetnici iz Kragujevca Nenad Vulević i Vladimir Đorđević, te moderator večeri Miomir Bošković.
Ne zanemarujući istorijske činjenice koje karakterišu veličko trajanje, Marinko Paunović je u dužem izlaganju potencirao nesreće kroz koje je Velika u mnogim godinama svoje istorije prolazila. Najveća od svih bila je genocidni pokolj Veličana, 28. jula 1944. godine, u kome je za dva sata pobijena skoro trećina stanovništva Velike. Kazao je da je susret sa poezijom Vojislava Brkovića, za Veličane – pisce i dobre poznavaoce književnosti, bio veliko otkrovenje. Oni su malo znali o njemu i njegovom veličkom porijeklu, a još manje o njegovim stihovima koje književna kritika upoređuje sa stihovima Vladike Rada, Branka Miljkovića i Bodlera.
Vojislav Brković se u književnosti pojavio 1993. godine. Njegova prva zbirka „Berač cveća”, koju je objavio „Rad” iz Beograda, odmah je potvrdila da je riječ o pjesniku izuzetno jakog lirskog senzibiliteta. Time je Vojislav uspostavio lični pjesnički imidž koji je nadogradio – produbio i proširio zbirkama pjesama „Pismo Mosavi” u izdanju „Plavog jahača” iz Beograda 1994. godine, i „Smejač”, u izdanju beogradske „Prosvete” 1996. godine. Nakon toga izdavačka kuća „Rad” iz Beograda štampa objedinjeno izdanje te tri zbirke pod zajedničkim naslovom „Berač cveća”, 2000. godine. Slijedi još nekoliko Brkovićevih zbirki poezije, koje je takođe štampao „Rad”, a posebno se izdvajaju „Limbovi Kragača” i „Vetar svetaca”. Za ovo pjesničko djelo Slobodan Rakitić je rekao da je Vojislavov cilj bio da u javnosti provjeri ono što je u noćima mnogih nesanica pisao i stvarao.
– Naslovi tih njegovih zbirki u „Beraču cveća” asociraju na vedrinu, optimizam, sreću, ljubav... Na život. Ali, nije to tako. Vedrinu ranjavaju tragovi tame, ili kako to Vojislav u pjesmi „Tajanstveni otkup” kaže, „Zemlja plete svetlosne snopove sa snopovima tame”. U njegovim stihovima osjeća se i jeziva samoća koju on prezire i jednu pjesmu naslovljava „Prezirač samoće”. Krug o samoći i otuđenosti Brković zatvara pjesmom „Retrospektivne sanjarije” u kojoj kaže „Objavio sam svadbu sa samoćom”, i „Samo usamljenost može da oživi slike izbrisane metežom života” – besjedio je Marinko Paunović, zapazivši da se možda u Vojislavovu dušu još od dječjih dana uselio usud srpskih seoba, kada su se njegovi preci iz Velike zaputili ka ravnoj Metohiji.
Naglašena refleksivnost u Brkovićevim stihovima bila je, čini se, posebno inspirativna za neuropsihijatra Jovana Strikovića, profesora Univerziteta u Beogradu u penziji, koji je u nadahnutoj analizi uspio da dešifruje snove i zanose pjesnikove duše.
Književnik Todor Živaljević Velički je kao svojevrsni moto svog doživljaja i analize poetskog i životnog pesimizma u poeziji Vojislava Brkovića uzeo upravo Brkovićev stih „Mene je strah ovog života...”
– Analizirajući Brkovićeve stihove, koje karakteriše i krasi duboka misaonost, a imajući u vidu zatamnjene obrise njegove poetske stvarnosti, suočio sam se sa jednim oblikom gotovo zagonetnog iskaza, koji se opire uobičajenom tumačenju poezije, sa izrazito složenim i strogo kontrastiranim životnim iskustvom pesimiste, koji strepi pred užasnom rušiteljskom moći zla, kao i sa tako bolnim saznanjem o njegovoj iščupanosti iz svijeta i apsolutnoj izdvojenosti iz društva, u kome se osjećao i suvišan i nekako udaljen. Čitanje poezije Vojislava Brkovića tek predstoji. Mnogi će joj se i vraćati, jer stiče se utisak da je ta poezija prevashodno inspirisana dejstvom zla i da ne pruža mogućnost da se od toga pjesnik odbrani – naglasio je Živaljević.
Nadahnuto je, takođe, o poeziji Vojislava Brkovića u kragujevačkom parohijskom domu govorio i njegov velički, odnosno metohijski sabrat, savremenik i prijatelj, pjesnik Radenko Bjelanović.
Drugo veče književnog druženja sa Kragujevčanima bilo je posvećeno pjesnicima iz Velike, bez obzira gdje trenutno žive. Pozivu za tu rijetku duhovnu priredbu odazvali su se Todor Živaljević Velički, Mirko Blažov Jokić, Radenko Bjelanović, Goran Bjelanović i Branko Paunović, koji nije pjesnik, ali je iz svoje istorijske knjige koja je u pripremi za štampu kazao nekoliko stihova.
N.V.
Posjetili manastir Kalenić
Dvodnevni Velički književni susreti u Kragujevcu nastavljeni su organizovanom posjetom manastiru Svetog Georgija na Liparu, mjestu u kome je nekada učiteljevao jedan od najvećih srpskih pjesnika i boema Đura Jakšić, gdje su rođene i dvije najljepše njegove poeme – dva bisera srpske poezije „Na Liparu” i „Ponoć”. Druženje je, nakon Lipara, nastavljeno posjetom srednjevjekovnom manastiru Kalenić, koji se nalazi u blizini Trstenika. Značajan je zbog viševjekovnog trajanja, bez obzira na osmanlijsko ropstvo i koji je mnogo puta paljen i obnavljan.
Zavičajci na okupu
Zadovoljstvo zbog uspjele promocije Brkovićevog stvaralaštva upotpunjeno je prisustvom njegove najbliže rodbine – brata od strica Miroslava, koji je podržao ove susrete, te Vojislavljeve kćerke Bojane, brata Zorana, sestre Nade i ostalih članova njegove najbliže rodbine. Svi oni su tokom poetske večeri imali priliku da na video-bimu pogledaju izložbu umjetničkih fotografija Daša Paunovića sa motivima iz Velike.